Hoće li opet biti ko ranije? Hoće li selo okitit kapije?
Jedina župa Vrhbosanske nadbiskupije koja je posvećena Kraljici sv. krunice bila je nakon Gorica, naše sljedeće odredište.
Krepšić, selo udaljeno od Brčkog petnaestak kilometara, u posljednjem ratu nije ništa bolje prošlo od većine ostalih župa u Bosanskoj Posavini, a i danas su u istoj ili sličnoj situaciji kada je riječ o povratku.
Nakon početnih «peripetija oko puta kojim bismo trebali krenuti iz Brčkog (za ekipu koja baš ne poznaje posavske putene pravce to je ipak bilo problem), a koje su riješene uz pomoć nekoliko poziva mobitelom i uputa nekolicine prolaznika (poznata narodna: «Tko pita ne skita»), stižemo do Krepšića.
Uskoro za nekih desetak minuta vožnje ispred nas iz magle izranja, na prvi dojam, tišinom prekriveno selo. Obnovljena župna crkva znak nam je kako smo na pravom mjestu. Uskoro nam to potvrđuje i župnik vlč. Mato Mikičić, koji nam odmah pokazuje obnovljenu unutrašnost crkve Kraljice sv. krunice te nas kroz razgovor vraća u ne tako davnu prošlost ove posavske župe.
Idila je trajala samo dvanaeest godina
Do 1975. samostalna kapelanija Krepšić, dekretom Nadbiskupskog oridinijata je 15. rujna 1975. proglašen župom.
Ipak već tri godine prije utemeljenja, prema nacrtima koje je izradio projektni ured iz Slavonskog Broda, počeli su radovi na župnoj crkvi dimenzije 20 x20 metara s tornjem visine 19,5 metara. Crkva je svečano posvećena 5. listopada 1980. Broj župljanja je iz godine u godinu rastao , 1991. je u župi Kraljice sv. krunice bilo više od 900 katolika.
Nažalost, razvoj župe naglo je zaustavljen. Uskoro su se nad bosnom i Hercegovinom nadvili oblaci rata, a srpske oružane snage su 1992. zauzele Krepšić i iz njega prognale Hrvate katolike.
Kuće i crkva su spaljene, selo opustošeno, a župljani raseljeni po Hrvatskoj i inozemstvu.
«Prvo su u crkvi držali stoku,a kada su morali otići, crkvu su zapalili i zvonik srušili, navodi župnik Mikičić.
Osam godina nakon progonstva, 11 lipnja 2000., slavljena je prva misa u Krepšiću. Za tu je prigodu očišćena ruševina crkve, ali i prostor oko nje. Uskoro je postavljen i krov, pa je 2001., u napola obnovljenoj crkvi, slavljena prva poratna polnoćka.
Danas je većina kuća u selu obnovljena i vjerojatno još ljepša nego ranije, ali one su samo materijalni preduvjet. Onaj dio koji najviše nedostaje jesu ljudi.
To nam je potvrdio i župnik: «Do danas se vratilo stotinjak župljana, a prije Domovinskog rata ih je bilo više od 900. Naime, na mnogima je rat ostavio traga i dosta je onih koji su oboljeli.
Problem su također i pljačke. Brčko je napravljen kao prototip Europe, a činjenica kako je tek nekoliko slučajeva pljački rasvijetljeno, a većina nikad i nije, ukazuje na to da stvari ne funkcionirju dobro.
Prošle godine smo imali jedno krštenje, tri smrtna slučaja i dva vjenčanja.
Nije sve tako crno
Međutim , kako ne bi sve bilo toliko «crno», vlč. Mikičić je odmah istako da su i oni raseljeni diljem Švicarske, Njemačke i Austrije ipak još uvjek vezani za svoj kraj.
Najviše je župljana u Austriji. Ali oni, kao i ostali, dođu ovdje samo tijekom većih blagdana, poput Svih Svetih, Božića, Uskrsa... Također, dosta njih svoj godišnji odmor provodi u Krepšiću.
Prošle godine se je vratiolo nekoliko osoba. Ako usporedim broj smrtnih slučajeva, broj onih koji su se vratili i broj onih koji su otišli , ipak nije tako crno i to daje nadu. Svjestan sam da će neki odlaziti ali se nadam i povratku. Doduše vjerojatno sporom, ali ipak povratku koji će iz godine u godinu biti sve veći, zaključuje župnik Mato.
Dok nam se po glavi motala misao: « Što bi bilo da nije bilo ratnog ludila i kakva bi slika sada bila?», idemo do župljanina koji se , prema riječima vlč. Mate, vratio među prvima u selo i odmah uselio u župnu kuću kako bi ju na taj način sačuvao od daljnjeg propadanja i krađa dok svećenik ne doseli u župu.
«Neznam hoćemo li ga naći. I on je među oboljelim od PTSP-a. Također, ne znam akoi bude u kući, u kakvom stanju ćemo ga zateći», pojašnjava župnik. Nakon dolaska na odredište uviđamo dio problema. Hrpa željeza, starih bačvi i još koječega nabacana je uz ulaz napola dovršene kuće.
«Oni koji su se vratili i ja također, pokušali smo mu pomoći....Ako ništa drugo, onda ga uvjeriti da , kada dovedemo u red njegov životni prostor, mora pokušati smanjiti bar konzumaciju alkohola. Međutim svi pokušaji su bili bezuspješni...priča vlč. Mikičić.
Nakon nekoliko minuta zvonjenja na vratima, uvjeravamo se da nema nikoga. Tišinu prekida tek lavež psa iz dvorišta i nečiji zaključak: «Sigurno je ponovno u nekoj kavani.
Novi Marijanski pokret
Kako bi pokrenuli stvari s mrtve točke, u Krepšić najviše naglasak stavljaju na molitvu. Tako je u župi Kraljice sv. krunice zaživo pokret koji je zapravo pokrenut u njemačkom gradiću Schönstadtu. Budući da je to prvi put zaživilo ovdje u Krepšiću, trebamo ga zakonski urediti s ordinarijatom, ali mislim da neće biti problema s tim.
Za sad se okupljamo i molimo po kućama, ali kada obnovim župnu dvoranu, vjerojatno ćemo se sastajati u njoj. Imamao već petnaestak članova, molimo na različite nakane, bilo za naše potrebe ili potrebe Crkve, zaključuje župnik.
Zvono, krtice, sove i čo(r)banac
Završavajući razglednje i izlazeći iz župne dvorane, pogled nam zastaje na crkvenom zvonu koje je stajalo na zemlji.
«Je li sa prijašnjeg zvonika sačuvano ili...? , pitamo.
Nije to sam zvono zatekao nakon preuzimanja župe. Nekad je ovdje doneseno, otkuda i kako, ne zna se pouzdano. Jedna od teorija je kako je to zvono sa crkve u Brčkom, ali nije sigurno. Ipak trebalo bi vidjeti čije je i vratit ga, odgovara vlč. Mato te dodaje kako će to i uskoro učiniti.
A dotle, kaže što se tiče uređenja dovrišta, muku muči s krticama. I doist, mnoštvo krtičnjaka, gotovr jedan do drugoga, prekrivaju cijelo dvorište.
«Onda vam se uređenje ni ne isplati?» tražim potvrdu misli koja se nameće.
«Problem jesu, istina krtice, ali ipak imam jedno kakvo-takvo rješenje u borbi s njima», glasio je odgovor.
Kakvo rješenje?
«Stanite ispod borova ispred crkve i pogledajte gore u krošnju. Vidjet ćete sove – nekad ih bude mnoštvo, a nekad samo nekoliko. Naravno ukoliko ih ne uplašite. One su mi u problemu s krticama i te kako korisne – to je prirodni lanac...»
Naravno, nije nam trebalo dvaput reći. Ipak, tek na trenutak ih i vidjesmo. U tom nam slučaju fotoaparati i nisu bili od neke koristi. Odmah odletješe – valjda smo ih preplašili....
Uskoro od «tračanja» za sovama odustajemo, a kako je bilo vrijeme ručka, ne odbijamo župnikov poziv na objed. Ipak, šteta bi bila (pogotovo za one koji nemaju prigodu često se zaputiti u posavski kraj), propustiti prigodu za kušanje gotovo tradicionalnog jela – čo(r)banca.
Od pokušaja da saznamo recept uskoro smo odustali – već nakon rečenice kako nam za to treba poseban kotlić, nije to za pravljenje u stanu.
Međutim to nas ne priječi da uživamo u ovom jelu koje je danas na neki način postalo kulinarski zaštitni znak ovog dijela Bosne.
A što za deset godina?
Dok se polako prvi sumrak, pomiješan s maglom, spušta nad Krepšić, vrijeme nam je poći dalje – dug je put još pred nama, a trebali bismo svratiti u još jednu župu.
Iza sebe ostavljamo selo utonulo u tišinu, dok s CD-a svira dio pjesme Mata, izvođača Miroslava Škore: «Sve će biti ko ranije, opet će selo okitit kapije...»
Doista možda će ove riječi za nekih deset godina biti stvarnost u Krepšiću, tko zna....
A do tada ostaje nada koja je u ovoj župi pod zaštitom Blažene Djevice Marije, Kraljice sv. krunic, još uvjek snažan. Vjerujemo kako će im Marijin zagovor pomoći u tome.
/izvor : Katolički tjednik –Bojana Đukić/
Nema komentara:
Objavi komentar