www.posavski-obzor.info
autor Anto Sluganovic
Potkivanje konja i zvuk udarca čekića o nakovanj, ne tako davno svakodnevnica posavskih sela, danas je prava rijetkost, a kovački zanat, zbog nezainteresiranosti mladih za ovo zanimanje i odumiranja sela, polako izumire.
Konji - plemenite životinje
Konji, nekada vrijedniji od samog kraljevstva; "Konja, konja! Kraljevstvo za konja!" uzviknuo je, ako je vjerovati Shakespeare-u, engleski kralj Richard III trenutak prije nego će, dobro odmjerenim udarcem mača, izgubiti i kraljevstvo i glavu, „žrtve“ industrijalizacijskog i mehanizacijskog procese bivše države, rata i modernizacije, polako nestaju s posavskih polja i cesta. Danas je u ratom opustjelim selima Posavine i čovjek prava rijetkost, a konja, osim kao ponovo otkriveni statusni simbol i ukras novopečenih posavskih bogataša, skoro pa i nema.
Čovjek i konj kroz povijest
U prapovijesti, konj služi čovjeku lovcu kao izvor hrane. Na zidovima „sikstinske kapele prapovijesnog doba", špilje Lascaux u Francuskoj, nalaze se i crteži konja, koji, iako stari oko 17 tisuća godina, izazivaju divljenje prema prapovijesnom umjetniku i fasciniraju posjetitelja ljepotom.
Tisućama godina kasnije, točnije u trećem tisućljeću pr. Kr., tamo negdje na nepreglednim prostranstvima Pontijsko-kaspijske stepe (današnja Rusija, Ukrajina, Kazahstan, …) dolazi do domstikacije konja. (Mjesto i vrijeme domestikacije konja dugo je vremena zaokupljalo znanstvanike. U aktualnoj studiji znanstvenika s Njemačkog arheološkog instituta, Humboldtovog sveučilišta u Berlinu i Max-Planck instituta, objavljenoj u znanstvanom časopisu Science 2009. godine, pod naslovom “Coat Color Variation at the Beginning of Horse Domestication” kao mjesto „pripitomljavanja“ konja navodi se prostor Pontijsko-kaspijske stepe. Neki drugi znanstvenici i studije kao mjesto domestikacije konja navode prostor Kine, Ukrajine ili Mezopotamije).
Domestikacija konja je iznimno značajan događaj za razvoj čovječanstva i izazvala je pravu revoluciju u transportu ljudi i roba, strategiji ratovanja, poljoprivredi… Zbog (pre)čestog korištenja konja za rad ili ratne svrhe i osjetljivosti konjskih kopita čovjek potkivanjem pokušava zaštitii konjska kopita. U početku, u starom Egiptu, prvo kožom i drugim materijalima, kasnije, u starom Rimu, potkivanjem potkovicama od bronze i željeza. Početkom srednjeg vijeka počinje i praksa potkivanja konja na način koji se je održao do današnjih dana.
Zbog sve menjeg broja i konja i kovača u Posavini potkivanje konja zaslužuje da se „ovjekovječi“, kad već ne na zidu neke špilje, na You Tube.
Kovač – zanat koji izumire
U galopirajućoj modernizaciji svega i svačega stari zanati gube na atraktivnosti, a u naše živote se uvlače neki strani, do skora nepoznati, običaji i navike koji u narodu brzo puštaju korijenje kao da su oduvijek naši i među nama. Običaji naših starih kao i (skoro) sve vrijednosti od juče su danas prezreni, a sutra, bojim se, neće ni dočekati. Tako je i sa starim zanatima. Kovački zanat izumire, ali neće izumrijeti. Jer dok ima konja, a hvala Bogu još ih uvijek ima, bit će i onih koji će ih „servisirati“ tj. potkivati. Možda ne u Vitanovićima, u Posavini, ali na nekom drugom mjestu sigurno.
Anto Sluganović
Nema komentara:
Objavi komentar